One year later...
Ponovo njih dvoje. Isti kafic, isto mesto, samo godinu dana kasnije.
On sa drugom frizurom, nizak kao i uvek, mirise kao nekada, grize svoje usne kada izgovara lazi.
Ona je ostala uvek ista.
Pocela je da vrti istu pricu iznova i iznova, a on je samo cutao.
"Zasto neces da pricas sa mnom o tome?"
-"Zato sto nemam o cemu da pricam sa tobom, a pogotovo o tome sto se desilo jos pre godinu dana..."
Tisina.
Skljocanje hemijske u njenoj ruci.
Hoce li vec jednom prestati?!
Ustao je, a za njim i ona. Setanja do njegove kuce bila je duza nego inace.
"Hvala sto si me ispratila."
Glavom bez obzira odlazi. Kapuljaca na glavi, ruke u dzepovima. Crnina. Ljudi radoznalo gledaju cije se lice krije ispod kapuljace. Ne dotice je. Vise je nista ne dotice. Ubrzan korak, uzdah, izdah...
Jedna misao u glavi. Jedna jedina, ona koja najvise boli.
"Ove noci sam ocutala najlepse reci koje znam..."
5 Komentari |
0 Trekbekovi
Nema ništa teže od onih reči koje se ne usudimo da izgovorimo! :***
Autor roksana — 18 Nov 2011, 20:15
SREDJENO!!!
Autor roksana — 18 Nov 2011, 20:31
puno te pozdravljam, nisam te zaboravila :)))
Autor adele — 18 Nov 2011, 20:51
Nisam ni ja tebe, draga moja. Veoma me raduje što te ponovo ovde vidim. Srećno nam druženje!
Autor roksana — 18 Nov 2011, 21:29
Srecno :)
Autor adele — 19 Nov 2011, 09:54